VOLIM TE BAŠ TAKVU KAKVA SI
Kada smo došli na ovaj svet i kada smo uneli
prvi udah života u svoja mala pluća, prvo što smo osetili bio je dodir. Dodir
nečijih ruku koje su nas prihvatile, dodir majčine kože i toplina koja izbija
iz nje. I onda su nas odneli negde i bili smo sami, kao i sva ostala
novorodjena deca. Tada smo se, svojim instiktom okrenuli prvi put ka sebi.
Otrgnuti od majke, u potpuno novom svetu punom svetlosti krenuli smo u
pustolovinu zvanu Život. Sami. Povremeno su nas nosili na tople i mirisne
majčine grudi i tada bismo se sladili ljubavlju i mirisom koji je bio tako dobro
poznat. Tako siguran. Tako naš. I opet bi nas odneli u neke krevetiće gde bismo
ponovo bili sami... Onda bi nas majke odnele u naše domove, mesta na kojima su
nas čekali ostali članovi naših porodica, mesta na kojima smo upoznavali divne
nove mirise i zvuke... Mesta koja se zovu dom. Majka bi nas često posle divnog
zagrljaja spuštala u krevetić ili kolica i odlazila da radi neke druge stvari.
Tada smo ponovo bili sami. Prepušteni sebi da se zabavimo ili utešimo. Sada smo
već znali da se snadjemo i da će majka ponovo doći i da će nas priviti na
grudi. Trebalo se samo malo strpeti, pronaći neku zabavu ili se igrati sa
rukicama i osluškivati okolinu ... Nagrada za naše strpljenje uvek je bila
ogromna i vredelo je sačekati. To je bila ta divna sigurnost koja nas je
pratila u detinjstvu kada smo zaista bili malo i ranjivo čudo od Života. To je
bio taj temelj za naš budući samostalan život. Odatle smo crpeli svu snagu u
godinama koje su dolazile... mi smo rasli, osamostaljivali se, sazrevali i
ojačavali, upoznavali ljude van kruga naše porodice, družili se sa vršnjacima,
zaljubljivali se, učili da volimo i razumemo druge ljude. Shvatali smo da treba
da dajemo, nesebično, od srca, da treba da razumemo i praštamo. Učili smo sve
to u hodu kroz život. Niko nikada nije rekao „Deco, danas učimo da praštamo“
ili „Deco danas učimo da volimo sebe, danas
učimo da dajemo podršku ...“ . Te najvažnije lekcije koje je trebalo savladati
morali smo da otkrivamo kroz razne dobro upakovane izazove koje je život pred
nas postavljao. Svako se snalazio kako je mogao i svako je sigurno radio
najbolje što je umeo u tom trenutku. A nije uvek bilo dobro. Bilo je mnogo
pogrešnih izbora, mnogo kompromisa loših po nas, mnogo lutanja do pravog puta,
pravog partnera, pravog posla...
I onda jednog dana kada smo već zreli ljudi, (Dalje)
1 Komentari |
0 Trekbekovi